Osnovna tema ovog romana mogla bi se sažeti u „što posiješ – to ćeš i požnjeti“. I premda se nakon prvog čitanja čini da su likovi u njemu jednodimenzionalni, ipak nije do kraja tako. Šenoa im kroz radnju dopušta promjene, a kod nekih nastoji čitatelju pojasniti i zašto je određeni lik takav kakav jest, ne bi li pobudio razumijevanje.

Motivi oko kojih se vrti cijela priča jesu ljubav i obijest, one radnju pokreću i u njoj se isprepliću, stvarajući tako svijet koji vrlo dobro možemo zamisliti pa i razumijeti.

Glavnina radnje odvija se u starom Zagrebu, glavni likovi su plemići i građani. Također, u pozadini se provlači i borba s Turcima kako bismo dobili pojašnjenje za zlobu Grge Čokolina, glavnog negativca u ovom romanu. Sama priča, naime, počinje time što dotični pokuša ostvariti svoju ljubav prema ljepotici Dori Krupićevoj, kćeri gradskog zlatara, tako što ju zaprosi i biva odbijen. Ubrzo nakon toga u Doru se zaljubljuje mladi plemić, Pavao Gregorijanec, potomak moćnog feudalca koji je u sukobu s gradskim vođama. Uskoro se u priču upliće i prelijepa moćna plemkinja Klara Grubačeva, gospodarica samoborskih kula, koja je bacila oko na mladog Pavla, ali joj plan ne uspjeva baš onako kao što je očekivala. Nakon što nam se učini da će se početi odvijati uobičajena ljubavna priča koju smo toliko puta susreli u knjigama i filmovima, predstavnici „tamne strane“, Pavlov otac Stjepko, Klara i Grga se udružuju i čitatelj se ubrzo mora odlučiti za koju će stranu početi navijati.

Ima tu i još malo manje glavnih, ali ipak značajnih, likova kao što su nijemi Jerko, Magda Paprenjarka ili ratnik Miloš, a koji ipak odigravaju važne uloge kroz radnju ovog romana.

Kako bi slijedio ideju borbe dobra i zla, Šenoa poštenoj i dobroćudnoj Dori suprotstavlja moćnu i beskrupuloznu Klaru, ali ipak nastoji prikazati čitatelju i pozadinu Klarinih postupaka, tako da ju se nikad ne može u potpunosti osuđivati. Također, Stjepku Gregorijancu su suprotstavljeni njegovi vlastiti sinovi čime pisac pokazuje da nije sve u naslijeđu, nego čovjeka određuje njegov karakter. Čak je i Grga Čokolin, koji na prvi pogled izgleda kao čisti „demonski junak“, ako malo bolje razmislimo, možda mogao odabrati drugu stranu da je njegova prošnja bila prihvaćena.

Sama povijesna okolina u kojoj se radnja odvija opisana je u romanu zanimljivo i uz puno detalja, naravno nastojeći što bolje dočarati ono doba, njegove ljepote i nevolje. Tako se u jednom dijelu čak spominje i Franjo Tahi, legendarni susedgradski feudalac čiji razrušeni dvorac možete vidjeti kad prolazite od zagrebačkog Podsuseda prema Zaprešiću pri čemu Šenoa spominje da se radnja odvija nedugo nakon njegove smrti.    

Prepuštam vam, dakle, da (ukoliko već niste) pročitate Zlatarovo zlato te saznate kako je završila Dora, a kako Klara, je li se oženio Grga Čokolin i što se dogodilo s kulama samoborskim, pri čemu obratite pozornost na ostatke viteštva na našim prostorima, kao i na svu ljepotu i zlobu ljudske prirode, koje se, vjerujem, nisu do danas mnogo izmijenile. Jer, nije uzalud već sto i četrdeset godina ovaj roman smatran jednim od najboljih primjeraka hrvatske književnosti.” 

Preuzeto s portala www.fantasy-hr.com