Mogao bih reći kako je moj umjetnički put bio doista neobičan. Iako sam se još od djetinjstva bavio pjevanjem, plesom, pohađao glazbenu školu i često nastupao, nisam očekivao da će, kada odrastem, umjetnost postati moj posao i život. Uvijek sam taj aspekt moje osobnosti doživljavao kao hobi u kojem beskrajno uživam, a formalno obrazovanje sam od toga nekako odvajao. Pa su tako moji afiniteti prema prirodnim znanostima, posebice kemiji, utjecali na odabir srednje škole – prirodoslovne gimnazije. Škola je u potpunosti ispunila moja očekivanja te sam sa zanimanjem uronio u svijet istraživanja znanosti i sukladno tome javila se prvotna želja za odlaskom na fakultet prirodoslovnog usmjerenja (medicina ili kemija). Međutim, život se uvijek nekako poigra i upozna te s ljudima koji promjene tijek tvoga razvoja. Ta osebujna i inspirativna osoba u mom životu bila je školska knjižničarka Snježana Šulentić koja je ujedno bila i dramski pedagog pod čijim sam vodstvom napravio prve korake u dramskoj skupini. Ona me upoznala sa svijetom glume, dramskom književnošću, kreativnim izražavanjem i razbuktala moj istinski žar. Tek tada shvatio sam da je upravo gluma medij koji objedinjuje sve čime sam se dosada bavio u životu (ples, pjevanje, klavir itd.) te kako je strast koju osjećam prema kazalištu i izvedbi uvijek bila puno veća nego ona koju osjetim kada radim eksperiment u laboratoriju. Kazalište je od tada postalo moje sigurno utočište, mjesto na kojem mogu biti neobičan, drugačiji, specifičan, razigran, luckast, tužan ili ljut. Od tada je krenulo sve svojim tijekom – upisao sam dramski studio na Akademiji, pripremao se za prijemni i u konačnici upisao studij glume na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Mogu biti sretan što sam dobro odabrao jer je ta strast jednaka i sada kao i u trenutku kada sam napravio prvi korak na “daskama koje život znače”.

Najveća glumačka inspiracija? Uh, puno ih je, što stranih, što domaćih. Inače nisam neki čovjek od idola i uzora u punom smislu te riječi, ali zadivljujuće izvedbe kolega glumaca u filmskom ili kazališnom mediju uvijek me inspiriraju i ostave bez teksta. Ne bih volio nikoga izdvojiti jer je zaista puno onih koji zablistaju u nekom trenutku i daju mi ideje kako nešto odigrati i kako raditi na svojim ulogama. Vrlo često odlučim da mi je netko najdraži glumac, a već sutra pogledam neki drugi film i onda se premišljam. Kazalište i film su mediji prepuni različitih žanrova, tako da se ne bih mogao ni odlučiti za samo jednog glumca, s obzirom da je netko izvrstan dramski glumac, netko komičar, netko mjuzikl izvođač, netko lutkar itd. Tako da sam za sada tu kategoriju ostavio praznu, da bi si dopustio iznenađenja i izbjegao premišljanja.

Uh, čime ne! hahaha
Imam tu sreću (ili nesreću?) da mi svaki hobi postane posao, tako da baš slobodnog vremena nemam. Osim što radim kao glumac u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, član sam i Baletnog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Balet je moja druga kazališna ljubav i mogu reći da je pri upisivanju na fakultet bilo jako teško odabrati između glume i plesa. Na kraju se, nasreću, bavim s oboje, što zna biti poprilično zahtjevno, ali kako se kaže “kad voliš, nije teško”. Osim toga tri godine sam radio kao asistent na Kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu te već godinama vodim dramski studio za osnovnoškolce u svom matičnom kazalištu.
U “slobodno vrijeme” bavim se plesom na šipki, svili, hodam na štulama i bavim se kazališnom i filmskom šminkom.

Jako teško pitanje. Ne mogu odabrati najbolju, s obzirom na to da mi je svaka draga na svoj način, ali mogu izdvojiti nekoliko. U kategoriju najboljih ili najdražih svakako pripadaju: uloga Vraga u mjuziklu Postolar i vrag, uloga Divljeg konja u predstavi Divlji konj, uloga Čika u predstavi Čik i nekoliko uloga u predstavi Alkar. Ovaj popis bi se vrlo lako mogao nastaviti, ali potrudio sam se ipak izdvojiti onih nekoliko najupečatljivijih. Najgoru ulogu nikako ne mogu izdvojiti jer se, kao izvođač, uvijek trudim zavoljeti predstavu koju u trenutku kreiram. Naravno da je bilo težih procesa, lošijih tekstova, neinspirativnih sadržaja, ali glumac ipak mora dati sve od sebe jer on je osoba koja će izaći pred publiku i iznijeti tu predstavu na leđima. Unatoč ponekim frustracijama uvijek se trudim pronaći tu snagu u sebi jer čak i ako je predstava loša, tvoja uloga može biti zanimljiva i vješta.

Jedna od najzahtjevnijih uloga na kojoj sam radio bio je gore spomenuti Divlji konj u režiji Tamare Kučinović. Riječ je o neverbalnoj ulozi, koja je, osim fizički, iznimno zahtjevna i na psihičkoj i emotivnoj razini. Vrlo dubok, filozofski tekst redateljica je, kroz proces, povezala s našim privatnim pričama. Stoga je čitav rad na predstavim bio prepun emotivne propusnosti i doživljaja. Iz toga se izrodio predivan timski rad koji je prepoznat na festivalu Mali Marulić gdje smo, upravo za tu predstavu, dobili nagradu za kolektivnu igru ansambla.
U svakoj predstavi trudim si postaviti izazove ili makar naučiti nove vještine, tako da mogu reći da je bilo zahtjevno i naučiti svirati gitaru u mjesec dana za predstavu Rock n roll bajka ili voziti hoverboard za predstavu Vasilisa premudra itd. Ali s obzirom da uvijek volim nešto novo, ne mogu reći da su to bili neki teški, nesavladivi izazovi. Trenutno radimo predstavu u kojoj cijeli ansambl uči savladati vještinu igranja stolnog tenisa. Prezabavno je!

Do sada sam snimao nekolicinu kratkometražnih i dugometražnih filmova, video spotova i promotivnih videa. Svakako bih izdvojio dugometražni dramski film Pelikan sniman u Istri prije nekoliko godina, koji je doživio svoju premijeru na Pula film festivalu, prošao turneju po kinima, osvojio nagrade, a sada ga se može pogledati na nekolicini streaming platformi. To je bio prvi “veliki” dugometražni film koji sam snimao te mogu reći kako me to iskustvo zaljubilo u filmski medij. Ondje sam u potpunosti upoznao tehničke i izvedbene razlike kazališne i filmske glume i omogućio sebi da se okušam u nečemu novom. Trenutno radim na jednom novom dugometražnom filmu, ali o tome još ne smijem puno pričati.
A bih li napustio kazalište zbog filma ili serije? Ne vjerujem, kazalište je ipak moja prva ljubav, kazalište je uvijek ovdje, živo i neposredno, a film je projekt koji ima svoj početak, kraj i trag u beskonačnosti. Smatram kako je uvijek moguće, pa čak i poželjno, raditi oboje.

Nisam očekivao. Nagrada hrvatskog glumišta najprestižnija je nagrada te vrste u Republici Hrvatskoj, toliko talentiranih i uspješnih kolega bili su u konkurenciji sa mnom da mi je već i sama nominacija bila dovoljan razlog za slavlje. Kada sam primio nagradu, bio sam šokiran jer zaista nisam ništa znao niti pretpostavljao. U tom trenutku istovremeno te obuzme zbunjenost, sreća i ganuće, tako da nakon govora pred punim HNK Zagreb i gomilom kamera uperenih u tebe više ni sam ne znaš što si pričao. Međutim, i ovim putem moram zahvaliti cijelom autorskom timu i ansamblu predstave Postolar i vrag jer bez njihova truda, rada, posvećenog angažmana i podrške ne bi ništa bilo niti od moje uloge, a kamoli nagrade.

Pripreme za ulogu Vraga u predstavi Postolar i vrag trajale su oko dva mjeseca. Proces rada bio je dosta intenzivan i zahtjevan s obzirom na to da je riječ o mjuziklu koji obuhvaća čak tri vrste proba – režijske, koreografske i glazbene. Podjednako se moralo raditi na svakom segmentu izvedbe što je mene posebno radovalo jer sam veliki zaljubljenik u ovaj kazališni žanr. Spojiti tri vrste umjetnosti (glumu, pjevanje i ples) uvijek je izazovno, i umjetnički i kondicijski, ali uz dovoljnu količinu vježbe sve se to da savladati.

S obzirom na to da mi ovo nije bio prvi projekt s redateljem Marijem Kovačem, znao sam već što me očekuje. Mario je zaista majstor u stvaranju pozitivne i opuštene radne atmosfere koja izvođaču omogućuje da se nesmetano igra i slobodno kreativno izražava. Njegove ideje potiču maštovitost svakog glumca koja doprinosi stvaranju novih ideja i umjetničkog sadržaja predstave. Osim toga, oko sebe ima i sjajan autorski tim, od koreografa Branka Bankovića, autora glazbe Tomislava Babića, vokalne trenerice Nere Mamić sve do scenografa Lea Vukelića i kostimografkinje Ive-Matije Bitange. Svatko od njih odradio je svoj dio posla na zavidnoj razini i omogućio da svaki djelić ove predstave bude usklađen i usmjeren prema istom cilju. Posebnu pohvalu zaslužuje Branko Banković koji je, osim plesnih sekvenci, odradio i značajan posao stilizirajući i ritmizirajući scenski pokret unutar glumačkih scena. To je omogućilo da ova predstava, a samim time i moja uloga, dobije na dinamici, zanimljivosti i nepredvidivosti.

Naša glumačka scena obiluje talentiranim i sposobnim ljudima koji zaista imaju štošta ponuditi kazališnom i filmskom svijetu. To potvrđuje i činjenica da strane produkcije, pri susretu s našim ljudima, često budu pozitivno iznenađeni posvećenošću i kvalitetom naših umjetnika. Nažalost, hrvatsko tržište je i dalje premalo, a akademije svake godine proizvode nove mlade glumce, stoga se postavlja pitanje gdje će ti ljudi moći raditi i ispoljiti svoj talent. Naklon do poda svakako zaslužuju moji kolege, slobodni umjetnici, koji žive „od projekta do projekta”, bez stalnog kazališnog angažmana te i dalje uspijevaju umjetnički rasti i kreirati predivne i kvalitetne uloge.

Uh, ima ih puno, pa ako se barem dio ostvari, ja ću biti sretan. Volio bih svakako nastaviti kreirati unutar kazališta te se okušavati u različitim žanrovima i formama. Sretan sam jer me dosta toga zanima, tako da bih volio raditi i dječji teatar, lutkarski teatar, dramski teatar, neki dobar mjuzikl, plesnu predstavu itd. Iskreno, sad bi me najviše obradovala neka psihološki zahtjevna dramska uloga unutar koje bi mogao istraživati i otkrivati vlastite limite. Sve više me zanima i filmski medij, tako da se nadam i ponekom filmu, seriji ili nekoj drugoj televizijskoj formi. Ali o tom, po tom.

E, ovo je bome najteže pitanje od svega hahaha. S obzirom na to da imam pozamašnu količinu kose, i to kovrčave, hair care rutina mi se sastoji od zaista puno koraka. Osim šampona, regeneratora i maske, na mojoj polici se nalazi još nekolicina preparata i proizvoda specijaliziranih za njegu i stiliziranje kovrčave kose. Često mi se znaju smijati jer imam više proizvoda nego moja žena. Tako da, nakon pranja kose, češljanja s regeneratorom i njege maskom na kosu stavljam sljedećim redom: curl revitalizer spray, leave-in conditioner, kremu za kovrče (dvije vrste), ulje za kosu, mousse za kovrče i jelly za kovrče. Neki od najboljih brendova za njegu kovrčave kose su mi Cantu, La Croa, John Frieda, Keune, Kerastase i Balmain. Ako netko, kao i ja, vodi borbu s kovrčavom kosom i zanimaju ga detalji, nek’ mi se slobodno javi na Instagramu (neće biti prvi, haha).