Vladimir Vidrić bio je jedan od najvažnijih predstavnika hrvatske moderne. Rođen 20. travnja 1875. u Zagrebu, studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Beču. Njegov buntovnički duh očitovao se tijekom prosvjeda 1895. godine, kada je zajedno s drugim studentima sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave ispred Hrvatskog narodnog kazališta za vrijeme posjeta cara Franje Josipa. Taj čin rezultirao je njegovim uhićenjem i četveromjesečnom zatvorskom kaznom te zabranom daljnjeg studiranja u Zagrebu, zbog čega je morao nastaviti školovanje u Pragu.
Vidrić je najveći dio života radio kao odvjetnik, ali je u književnosti ostavio značajan trag. Njegova poezija bavi se duhovnim temama i motivima ženske ljepote, pri čemu se ističe njegov jedinstveni stil i osjećaj za ritam. Njegova najpoznatija zbirka sadrži pjesme poput “Dva pejsaža”, “Dva levita” i “Adieu”. Iako je njegov pjesnički opus relativno skroman, utjecaj koji je ostavio na hrvatsku književnost iznimno je važan. Preminuo je u umobolnici Vrapče, gdje se i liječio, 29. 9. 1909.
Tema Vidrićeva života i rada detaljnije je obrađena na panou u hodniku Gimnazije. Pano su priredile učenice 3.e razreda, Željana Tešić i Nađa Dragaš.