Gimnazija Beli Manastir

Nakon dvogodišnje stanke eto nas opet u Klasju...

Sve je počelo 2012. kada smo došli na ideju pripreme poklon-paketića domskoj djeci. Kontaktirala sam osječko Klasje. Ljubazna gospođa mi je savjetovala da darove odnesemo korisnicima dislocirane jedinice Klasja u Belom Manastiru za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Iskreno, dotad nisam ni znala da tako nešto postoji u Belom Manastiru. Možda to nije ni čudno s obzirom da sam Dalmatinka nastanjena u Osijeku. No, ni većina Belomanastiraca s kojima sam razgovarala, nije znala da postoji Klasje u Belom Manastiru. Kada smo odnijeli poklon-paketiće i vidjeli radost i toplinu malih korisnika, odlučili smo da neće stati na tome. Počeli smo, u pravilu svaki drugi petak, poslije nastave posjećivati Klasje te ondje organizirati igre i radionice za djecu. Hvala svim radnicima škole koji su na bilo koji način, uz knjižničarku Kristinu Vinojčić Tota i mene, tomu doprinijeli! Hvala i Gradu Belom Manastiru koji nam je uvijek rado pomagao u pripremi prigodnih darova korisnicima Klasja! Naposlijetku, posebno hvala svim učenicama - da, uvijek su dosad to bile mlade dame :) - koje su u ovoj akciji sudjelovale. Posebno su marljive i redovite bile sada već bivše učenice: Adriana Bogdan, Marija Blažević, Antonia Kos, Nora Berdalović, Vedrana Katalinić. 

Upravo prvenstveno zbog volontiranja u Klasju, naša je škole u nekoliko navrata dobila što županijsku, što gradsku volontersku nagradu.

Nakon dvije godine prisilne stanke, napokon su se stekli uvjeti za nastavak aktivnosti. Knjižničarka Kristina Vinojčić Tota i ja ove smo ih godine uobličile u projekt ,,Krasno u Klasju". U petak, 14. listopada, održale smo u Klasju igre i radionicu na temu jeseni. Nastupile su nove snage: Franciska Šarić, Marta Stipanić i Hanna Pavlic iz 3. O te Leona Mikec iz 4. O koja nije mogla biti fizički nazočna, ali priredila je vrijedne i korisne materijale. Evo što o svemu kaže naša Franciska: ,,Nisam ni znala da u Belom Manastiru postoji Klasje, znala sam samo za Osijek. Moram priznati da sam otišla s grčem u želucu jer jako sam emotivna i nisam znala kako ću reagirati na tu djecu koja imaju tešku životnu priču. Kada sam došla tamo osmijeh mi je bio odmah na licu. Ta djeca su toliko draga, pametna, kreativna da se riječima ne može opisati, jednostavno se mora doživjeti. Djeca su imala toliko iskren  osmijeh na licu da ne možete otići, a da ne prenesu taj osmijeh na vas."